Avatar

Uz svu dobru želju, napisati recenzentni tekst o Avataru koji bi pokrio sve aspekte i bio primjeren svim čitateljima čini mi se kao nemoguć zadatak. Trudio sam se preskočiti sve moguće “spoilere” koji bi mogli pokvariti film, ali zbog potrebe za objašnjavanjem nekih dijelova, manji “spoileri” su mogući. Oprez. Prije ovog pisanja, Avatara sam pogledao tri puta. Ono što možete u tekstu pronaći jest osvrt na okolinu u kojoj se film našao, pogled na tematiku, priču, radnju, snimanje, likove, sadržaj te tehnikalije. Iako je vrlo vjerojatno da će vrijeme Avatara trajati veoma dugo, svejedno vjerujem kako je upravo sada pravi čas, dok je film potpuno svjež, iznijeti misao o nj’. Susreli smo se sa dugo najavljivanim filmom, a oko samog filma ljudi su se poprilično sukobili, pogotovo dvije struje koje se nekako izoštravaju – ona koja prezire Hollywood te ona koja isti produkcijski centar prati kao primarni interes. Također, razlike u načinima gledanja na film upravo na Avataru se dadu isčitati, te me posebno zadovoljila činjenica kako mnogo toga mnogi koji su Avatar procijenili lošim nisu uočili, vođeni nekim drugim interesima, pretpostavkama ili motivima. Ne sjećam se koliko puta sam zamolio osobu da u svaki film kreće kao tabula rasa, prazna ploča spremna prihvatiti svijet svakog pojedinog filma bez izvanjskog utjecaja. Budući da se o polemičnom Avataru ipak ima za reći više od nekoliko rečenica, kako to oni nezadovoljni vole kazati, mislim da je najbolje, upravo na način na koji te film Avatar priprema i uvodi u svijet, postepeno provesti kroz ovaj tekst o tom filmu, stoga prije svega, krećemo od pozadine, osvrćući se na neke “preduvjete” koji su u manjku znanja nametnuti filmu, koji se direktno ne tiče samog filma, ali se o tome priča naveliko.

O ČEMU JE AVATAR?

James Cameron, naširoko cijenjen redatelj filmova Terminator 2, Titanic, Bezdan, Aliens i Istinite laži, napisao je scenarij za Avatara još prije 16 godina, 1994, te je od onda bio u manjoj mjeri razrađivan. Avatar se započeo snimati tek prije nekoliko godina jer tehnologija potrebna za razvoj ovog filma na onaj način na koji je to zamislio Cameron nije postojala, zbog čega u projekt niti nije htio ulaziti. Uz neke manje izlete van njegove glavne orijentacije, redatelj, Cameron nakon Titanica doista nije stvorio niti jedan film sve do Avatara. Prve priče su bile kako je na Avatar potrošeno između 300 do 500 milijuna dolara, međutim, FOX kompanija službeno je iznijela kako je Avatar koštao 240 milijuna. U četiri dana, Avatar je već vratio uložen novac, a sve ono što sada dolazi isključivo je – zarada, a radi se tek o petom danu prikazivanja. Nadalje, Cameron je sam iznio nekoliko stvari unaprijed i prije samog filma: 1) Priča Avatara inspirirana je filmom Ples s vukovima 2) Avatar će definitivno biti trilogija i 3) Prvi Avatar je uvod.

O čemu se radi u Avataru? Godina je 2154. i ljudska civilizacija prodrla je daleko u svemir. Tvrtka koja se bavi ekonomijom i znanstvenim razvojem došla je na planet nazvan Pandora u području Alpha Centauri kako bi iz tla izvukli sve resurse materijala nazvanog “unobtanium” koji na Zemlji vrijedi 20 milijuna dolara po kili. Tamo su naišli na humanoidni narod Na’Vi koji živi u harmoniji sa svijetom Pandore. Nastojeći stvari riješiti koliko je moguće mirno i pritom imati apsolutnu korist od Na’Vi, odjel za znanstveni rad provodi projekt Avatar. Zbog specifične moždane povezivosti Na’Vi, genetski se razvija tijelo Na’Via u laboratorijskim uvjetima, a odabrani, istrenirani ljudi tijekom spavanja se povezuju s umom Avatara koji odgovaraju genetskom kodu samog čovjeka, kako bi se mogli približiti striktnim Na’Vijima i istražiti ih. Paraplegičar Jake Sully, bivši marinac, brat je blizanac poginulog koji je bio izabran i pripremljen za Avatar projekt. S pruženom novom šansom, Jakeu je ponuđeno, zbog istih gena, sudjelovati u projektu i on odlazi na Pandoru. S njegovim dolaskom, stvari se počinju komplicirati, a stvar eskalira sukobom Na’Vi i ljudi.

Jedno od osnovnih stajališta prilikom odlaska na gledanje Avatara jest proučavanje tehnološkog razvitka filma, vizualna raskoš, naime, stajalište je takvo da se Avatar tretira kao film koji nije napravljen ni za što drugo nego za vizualni performans. Stavimo li to na stranu i dotaknemo se upravo vizualnog, valja reći kako se radi o filmu superiornom svim drugima do sad. Iako Gospodari prstenova i dalje nose izuzetan animacijski rad na liku Golum, a Transformerse se tretira kao vrhunac razvoja, ona realistična animacija iznesena u trilogiji te Transformersima u potpunosti je potučena. Još od Gospodara prstenova, “CGI” animacija u filmovima, unatoč jasnom tehničkom napretku, zapravo nazaduje u svom realnom prikazu. Naprosto, gledajući film svima je jasno da se na ekranu nalazi animacija. Avatar je ovdje revolucionaran. Osim što se radi o gotovo apsurdno prezicnoj, pedantnoj i kompleksnoj animaciji koju većina samih animatora bolje raspoznaje od drugih gledatelja, tako da mi se ovdje može samo vjerovati na riječ jer pitanje je koliko Vam znači neki od podataka o npr. refleksiji sjena, razina čistoće i izražajnosti svakog animiranog objekta naprosto nadilazi animaciju i ulazi u sferu realnog. Izuzev pokretnih robota koji nisu djelovali baš realno, sva druga vozila i ona “ljudska” strana tehnologije naprosto izgleda kao pravo – u sceni u kojoj se susreću priroda i vozila, niti je moguće reći da je priroda izmišljenja, niti da su vozila izmišljena, tj animirana. Iako možemo pretpostaviti da se radi o okružju koje je animirano, promatranjem svih sekvenci filma gotovo je nemoguće ukazati na “jasnu animaciju,” odnosno, “lošu animaciju.” Odmah na početku filma, Avatar nas upoznaje sa svijetom Pandore, divljim, netaknutim prostranstvom koje posjeduje niz neobičnih karakteristika. Tijekom cijelog filma Cameron nas kroz besprijekornu scensku egzekuciju zapljuskuje neopisivo predivnim krajolikom (katkad kao glavni dio scene, a katkad kao čista pozadina stvari), uvijek iznova oduševljavajućim, različitim od našeg i potpuno profinjenim – za razliku od mnogih novostvorenih svjetova koji obiluju mračnim, slinavim i morbidnim elementima, svijet Pandore savršeno je ugodan svakom gledatelju i izaziva prirodno olakšanje oku i duši. Prikazana je besprijekorno životno i omamljujuće, štoviše, mnogi gledatelji naprosto nisu htjeli da scene okruženja ikad prestanu, a čak oni koji film ne preferiraju nisu mogli negirati blago nevjerojatnu privlačnost svijeta. Izgled Pandore, unatoč svojoj izvanzemaljskoj pojavi, pobuđuje u nama svijest o neprocjenjivoj ljepoti i vrijednosti našeg vlastitog planeta, zbog čega je način na koji je odigrana karta svijeta Pandore bliža pedantnoj genijalnosti nego slučajnosti. Pandora u nama pobuđuje empatiju, a kroz baš sve scene filma prati nas predivna, inspirirajuća i optimistična glazba Jamesa Hornera, potpuno preuzimajući ulogu prenošenja emocija, niti u jednom momentu pogrešne note, niti u jednom času preglasna, prenapasna, promašena ili presurova. Kako se i krećemo kroz ovaj tekst, uočiti ćemo da je priča o njoj – Pandori -daleko od kraja.


BISTRINA DUBINE

Drugi aspekt filma, priča, je glavna polemična točka. Krenemo li iz negativne pozicije, one da je priča loša i neoriginalna, valjda reći kako takva pozicija nije sasvim u krivu, iako bih se usudio reći da dijelom jest. Naime, osnovni kostur priče Avatara doista je nešto što se, na ovaj ili onaj način kroz ovaj ili onaj film, nekako već provelo. Perolaka radnja ide do te granice da je iskusnijim gledateljima višestruko unaprijed, uz manje pomake u samoj manifestaciji, sasvim jasno što će se dogoditi i na koji će se način rasplesti. Vjerojatno bi se radilo o najboljem filmu svih vremena da je on izašao 1994. godine, ali ovako, pogotovo starije generacije, poprilično su netolerantni prema njemu. Međutim, suptilno se ovdje pojavljuje nekoliko stvari koje neki možda i nisu uzeli u obzir, a sasvim sigurno potpada u plan filma, izuzev činjenice da je ovaj Avatar prvi Avatar u seriji, te da je jedna od osnovnih namjera ove radnje postaviti temelje za dva nastavka podjednako epskih razmjera, s kompleksnijom pričom.

Za početak…mislimo li doista da jedan Cameron nije razumio da se radi o perolakoj radnji? Ili je ona takva s razlogom? Kada se prezentira neki film, ljudi često pomisle, gledajući trailere, kako se možda radi o izvanredno kompleksnoj priči, sve dok ne zađu u kino i ostanu razočarani. Trailer, tj foršpani koji se skockaju za filmove puno pokažu – ali te jedva uvedu u to o čemu se radi u filmu. Sve ostave u zraku. U služenom i poduljem traileru za Avatar, gotovo je prikazan cijeli film. Onaj tko ga je odgledao, posjeti li službene stranice filma Avatar moći će vidjeti kako je trailer, na opće iznenađenje, zapravo rekao sve što se događa u filmu, a jasno povezanim scenama zašao i preko 2 sata duboko u film. Zašto? Jer je njegova uloga, između ostalog, kao što je gore napisano, postaviti temelje. Avatar je posljednji veliki film dekade u kojoj je, slijedeći i devedesete, razvoj filma stravično napredovao. Osnovna karakteristika jest i težnja da se iznude potpuno nove, uvrnute i/ili izvrnute radnje, priče i profili likova. Uz to, potpuni proboj doživio je i azijski film, gdje je filozofija i psihologija svega u filmu svijet za sebe. Međutim, u tom nevjerojatnom razvoju – same tematike postaju sve mračnije, atmosfere filmova sve teže, a scene sve ekstremnije, brutalnije ili iskrenije kako godine prolaze. Scenariji priče sve više zapetljavaju, a virtualne vrijednosti rastu. Međutim, kada bismo većinu filmova rastavili, na onaj način da ih se opiše u nekoliko rečenica – svi oni imali bi neki “klišej” oblik, te bi se u takvoj analizi radilo zapravo o kvaliteti zamaskiranosti istog. Radi pristupačnosti, nakon tolikih godina Avatar ovdje stupa potpuno suprotno: on izvlači osnovnu supstancu skeleta van – elemente svih skeleta – i postaje avatar filmova, avatar suprostavljenih sila koje su uvijek prisutne i avatar filmskog, a pogotovo hollywoodskog, stvaralaštva. Avatar u smislu utjelovljena i prezentacije sadržaja. Za desetke godina, bilo koji predavač filmske umjetnosti moći će na projektoru prikazati Avatara i reći da je Avatar sažetak filmova od 1980. do 2010. godine, pa i nadalje. Zamislimo li priču Avatara kao tijelo, njegov skelet će, dakle, za mnoge starije i iskusnije gledatelje biti neoriginalan. Kao što bi, npr, jedan skelet jednom biologu bio potpuno nezanimljiv u usporedbi sa svim drugim skeletima iste vrste. “Been there, done that,” što se kaže. Ipak, već ono osnovno tikvo oko skeleta postaje zanimljivo, no unatoč tome, postavlja se zapravo dobro pitanje: Ako je skelet neoriginalan, zašto bi uopće nešto trebalo biti u priči bitno za vrijednost ovog filma, pogotovo kad je film toliko vizualno obuzimajući? Zato jer skelet ne diktira ostali sadržaj, a film je – kompletan.

S prigovorom ili ne, Cameron je majstor pričanja priče. Način na koji je zapakiran Avatar, sa svojim ciljevima i htijenjima, omogućuje uvid u prekrasan span sadržaja koji na jedan pomalo teško vjerojatan način nadilazi neoriginalnost glavne niti od koje se Cameron ne skriva, jasno dajući do znanja da je film inspiriran mnogim izvorima – i to s namjerom. Naime, Avatar se bavi s nekoliko vrlo čistih misli i tema koje su izuzetno bliske modernom čovjeku. Prije svega, u masi kaosa i prljavštine koje filmovi 21. stoljeća iznose, Avatar ovdje dolazi kako bi pokazao da je naše zadovoljstvo prljavštinom posve pogrešno. Uživajući u “preludim” filmovima mračnijih tematika s uma uzmiče iskrivljenost ljudske prirode, tj neprirodnost naše civilizacije. Za razliku od filmova poput Žene iz vode i Wall-E, dva primjera gdje se čovjeka pokušava osvjestiti kroz štogod neuobičajeniji pristup, Avatar kroz emotivno utjecanje na gledatelja uspijeva zahvatiti veliku većinu i barem nas djelomično osvjetiti. Jasna nit zbivanja omogućuje da gledatelj ne razmišlja o tome što se “dovraga” događa u filmu, već da, bez problema prateći osnovnu radnju, uspješno promatra sav sadržaj i pritom doista osjeti likove iza njihovih postupaka. Dokaz tome je podjednako potpadanje djece, tinejdžera, mlađih i starijih odraslih pod sadržaj filma.

Kako bismo rekli jednostavnije – postoji beskonačno mnogo lica zla, ali svako je zlo – zlo. U Avataru se upravo to pojavljuje – svaka snažna pojava – zlo, ljepota, istina, dobrota – u Avataru je sadržana kao ono van samog zla, ljepote itd. Ne ovaj ovdje zao čovjek niti ova ovdje lijepa žena, već zlo samo po sebi, sve-zlo te ljepota sama po sebi, sve-lijepo, jednako lijepo i ovo i ono, bez intenziteta, fluktuacija ili malverzacija. Kroz to “čišćenje” u Avataru ispoljavaju izuzetno jednostavne, savršeno jasne i razumljive slike stanja stvari, gotovo kategorički – povijest tvog postojanja nije bitna – povijest našeg čovječanstva nije bitna – mi smo naprosto destruktivni u svim licima i oblicima svijesti. Ono osnovno i surovo što Avatar obrađuje je sljedeće:
1) Kada bismo doista naišli i na izvanzemaljski oblik života – pokušali bi ga prilagoditi sebi, pokušali bi ga kontrolirati, iskoristiti te na kraju uništiti, odnosno, za čovjeka kakvog povijest poznaje, život nema vrijednosti. U filmu to jasno vidimo kroz jednu skupinu likova, ali ono izuzetno važno u tome jest što to njihovo ponašanje: a) razumijemo, b) prihvaćamo i c) prosuđujemo
2) Kada sažmemo sve ono što ljudi rade, oni doista nisu u stanju razumijeti bilo što drugo osim svoje neprirodne civilizacije. Čovjek naprosto “ne vidi.” Sve ono što je naizgled drugačije od onog što mu je poznato tretira se kao pojava nižeg ranga. Nešto “nehumano i bezvrijedno.” O tome je prekrasno pisao Charles Baudelaire.
3) Zbog nerazumijevanja, naići ćemo kad tad na barijeru. Nikakava diplomacija nije moguća, odnosno, nikakvi kompromisi nisu mogući jer jedna strana, ona naizgled superirona, ne zna kako se spustiti i razumijeti. Ljudski egoizam nema granica.
Ono osnovno i suptilno, meni znatno draže u Avataru, je sljedeće: dobrota, ljepota, razumijevanje, mjesto svakog od nas u ovom svijetu, osviještenost, iskrenost i ljubav. Avatar je opširno prožet i isprepleten takvom tematikom kroz jednostavnost, pokazujući vrlo uvjerljivim, razumljivim reakcijama odlične glumačkih performansa ono što bi svatko od nas, ovisno o ulozi, učinio. U posljednjoj sekciji ovog teksta pobliže se dotičem svih suptilnih tematika, odnosno, zapravo, onih važnijih, a ovdje prelazim dalje na setting priče i likove.

Prije svega, možda bi, dakle, likove vrijedilo prvo spomenuti? Prigovor onih koji preferiraju jače karakterizacije likova u štogod težim filmovima jest to da su sami likovi plošni, transparentni i tipični. Naspram likova tih filomva, takva konstatacija je istinita, međutim, daleko da je posve točna zbog jedne stvari koja možda promiče – u Avataru, u njegovoj čistini izraza takav karakterni sadržaj je nepotreban. Bio bi nepotrebno opterećenje filmu koje bi ga samo produljilo, a nebismo time ništa posebno dobili. Kao i sa svime ostalim, Avatar izvlači likove kao presjek našeg društva i stvara reprezentativne primjerke.

Uz sve druge likove predvođene profesionalno uvjerljivom Sigourney Weaver, valja posebno istaknuti lika Jake Sully (Sam Worthington) i Neytiri (Zoe Saldana). Svaki puta kada Avatar iznese neki “klišej element” i kada ga “primijetimo”, daljni sadržaj oko toga naprosto ga prebriše i preradi. Ono se isčitava u kratkim sekvencama, nekad možda samo jednom pokretu ili riječi, ali ukaže na prirodnost likova. Jake Sully jedan je “klišej” lik koji ima “jako srce i nema straha,” ali je njegova prezentacija jednostavno originalna. Štogod zbog karakterizacije, a štogod zbog veoma zabavnih scena, Jake Sully se mnogima, pa i meni, jako svidio. Zabavan je, prirodan, zaigran i iskren. Njegova “hrabrost” i “spremnost” izvrsno je prikazana domišljatim pokretima i u scenama je bio jako simpatičan. Nosi breme prošlosti, ali i svjetlo budućnosti. Njegova transformacija kroz film je čvrsta i simbolična, a pozadina uvjerljiva. Jake je, u tim “površnim” scenama, zapravo iznimno duboko isprofiliran. Marinac koji je ostao paraliziran, momak koji je ostao bez brata i budućnosti, momak koji je raskomadan između dvije lojalnosti i lik preko čijih se leđa slamaju dva svijeta dok je on sam izgubljen. Jako dobar i drag glavni lik. On se povezuje s Neytiri, Na’Vi djevojkom.

Iskreno, zadnji ženski lik koji mi se zaista svidio bila je Lee-Loo u Petom elementu. Neytiri, zbog istih razloga kao i Jake, naprosto uspijeva. Prije svega, naravno, veoma je lijepa u svojoj egzotičnosti i ponešto suprotnih karakternih osobina od Jakea. Ono što je čini posebnom je vjerna preslika jedne Neytiri, njene gestikulacije i kretnje, govor i performans su autentični, zanimljivi i privlačni, a osjeća se i divljina. Neytiri ima ono nešto lijepo u sebi, nenametljiva je i prirodna prije svega, te u nekoliko scena neočekivano simpatična. Tamo gdje npr. Twilight ide u gotovo perverzno prenemaganje, ovdje se događa upravo ono suprotno – simpatična iskrenost. Također, ne pamtim od kada sam zadnji put navijao za neki par. Iskra je od prvog časa prisutna. Osjeća se da Jake pripada Neytiri i Neytira Jakeu te je njihova veza na filmskom platnu iskrena, željna i draga. Scena kada se sasvim lagano poljube i konačno “dohvate” u tih nekoliko sekundi bolja je i emotivnija od bilo koje druge koju sam gledao posljednjih 10 godina. Jako je lijepo imati novi omiljeni par, a pritom osjećati zadovoljstvo pružajući im mogućnost da uvijek iznova budu zajedno.

Što se drugih likova tiče, Sigourney Weaver je, kao što rekoh, naprosto profesionalna, vjerojatno više niti ne mora glumiti, nego se samo raspusti, postaje joj prirodno. Takva je bila i Michelle Rodriguez. Nezahtjevna uloga, ali veoma efikasna. Iako sporedna, no opet bez nje ne bi bilo uspjeha, ona je jedina potpuno principijalan lik, a Giovanni Ribisi dobio je ulogu o kojoj puno toga ovisi i koja u filmu, zapravo, pokazuje da se u gubi i ne zna više što je dobro, a što nije. Stephan Lang je, iako veoma zanimljiv, zapravo jedini hardcore old-school lik i jedino njegovo održavanje na kraju filma nisam baš prihvatio objeručke. Rekao bih da je kod njega ipak trebalo biti malo modernosti, ali s druge strane, ako je sve ovako čisto, pretpostavljam da je Cameron namjerno ostavio Langa da bude pravi old-school negativac.

Sadržaj Avatara nikad ne bi uspio niti imao interpretativno bogatstvo da jedan ključni element u Pandori nije prikazan. Narod Na’Vi, plav i privlačan narod mačkastih karakteristka (uši, oči, rep, nos, agilnost), na glavama u dugim povezanim nitima, sakrivenim crnom kosom u pletenice, imaju živčane pipke, te iste ima svako drugo biće na Pandori – ne samo inteligentno, već i životinje i biljke. Ispreplitanjem pipaka, oni se mogu međusobno povezati, te nakon toga čuti, osjetiti i doista vidjeti jedno drugo. Njihova povezanost razinu je iznad, oni su uvijek povezani na razini uma, duše i tijela, onako kako mi rijetko kad možemo biti ma i s jednom osobom, a kamoli s nečim drugim. Na Pandori, čitava je životnost planeta vezana, o tome ljudi u filmu, a i mi isprva, nismo niti svjesni, te sve ono što je nekoć bilo još uvijek opstoji. U Pandori, prema priči Na’Via, postoje stabla njihovog božanstva na koja se također moguće povezati, gdje će se čuti sva prošla sjećanja. Weaver u dijelu filma iznosi kako joj to izgleda kao računalni hard disk, gdje mogu “uploadati” i “downloadati” podatke sjećanja i misli. Kao i u nekoliko drugih starijih priča epskih razmjera (npr. Chrono Cross), život na Pandori jedan je – povezan od beskonačno manjih čestica života. Bol jednog bića bol je sviju bića. Cameron tu harmoniju razuma, solidarnosti i međusobnog razumijevanja na, meni neshvatljiv, jedinstven, profesionalan, pače genijalan, način prenosi na gledatelja tako što gledatelj počinje voljeti i suosjećati sa svim bićima Pandore na isti onaj način na koji to čine Na’Vi. Kada glavni lik, Jake Sully, pod misijom zađe među Na’Vi, njemu se počinje događati ista stvar. Ono ključno ovdje jest to što je u filmu jasno izneseno da u svijetu postoji jedna fantastična harmonija iznad same fizičnosti bića (tj kroz fizičnost bića), što bismo rekli, jedna božanska energija. Za neke to će biti jasan znak duhovnosti, za neke druge “New Age” ideja, a za neke niti jedno niti drugo, no u svakom slučaju, mislilačke slobode ovdje ne nedostaje.

Kada bi se, recimo, u našem svijetu jednog dana pojavila, da ne zalazim u pojavu boga, kakva “majka priroda”, onako kako je se mitološki interpretira, ili nešto slično što igra simboličku ulogu, naš odnos prema svijetu u potpunosti bi se izmijenio. Osjetiti jedan takav entitet nama bi – ispravio - obnašanje prema svemu. Bio bi to jasan znak da postoji nevjerojatan svijet iznad našeg poimanja. Na Pandori nešto takvo postoji. Motivi protagonista postaju nam jasni. Razumijevanjem stanja na Pandori i povezivanjem s njom mi počinjemo uočavati da nešto takvo fantastično, bez našeg shvaćanja, postoji u našem izmučenom svijetu. Čitava Pandora je prekrasna i puna životne harmonije – naprosto – revitalizirajuća, a mi, gledatelji, kroz tu simboličnost bistrine i ljepote shvaćamo našu vlastitu ljepotu i naše vlastite greške. Mi, gledatelji, kroz film sudbinu Pandore prenosimo na Zemlju, te sa Zemlje natrag na Pandoru. Kroz tu izvanrednu jednostavnost, mi uspijevamo uvidjeti sve ono stravično što čovjek čini. U nastavku filma, ljudi kreću u protjerivanje i uništavanje Pandore i ono što je zatim uslijedilo među gledateljima nikada se, ali nikada u povijesti, odkako pamtim i znam, nije dogodilo – gledatelji zdušno staju na stranu Pandore i žele potpuni poraz ljudi. Ne samo da to iznosim kao zaključak na temelju vlastitog reagiranja i onoga što sam pročitao, nego sam tome tri puta zaredom prisustvovao promatrajući druge: Posljednih sat vremena filma, gledatelji su navijali, gledatelji su htjeli (ili jesu) vriskati, bili su bijesni i tužni, ljudi su postali uznemireni kada je krenulo naopako, počeli komentirati, poticati Na’Vije – likove koji ne postoje - a iskristalizirane antagoniste su zamrzili. U pauzi, prvi glas koji se čuo rekao je “Nadam se da će ih sve sjebati.” U scenama uništenja doma klana Omaticaye, Na’Vi su čudnim, teškim i zaraznim iskazivanjem plača i tuge zahvatili sve gledatelje. Kada sukob počne, naniže se niz izvanrednih, zapravo fatalnih scena, uglavnom kratkih, koje oni sretni mogu imati sreću primijetiti. Svaka ta scena enigmatično je potaknula niz emocija.

Za sve one koji su doživjeli Avatar, Na’Vi rasa i Pandora nisu nikakva fikcija, nikakvi izmišljeni likovi – već su postali vječno živi, prisutni i postojni, te ćemo svakim idućim gledanjem uvijek iznova osjećati da smo se vratili među njih, da ih promatramo i shvaćamo sami sebe. U genijalnoj čistini izraza, nasuprot svemu dosad, Avatar je dotaknuo srca i duše gledatelja i to je nešto što se nalazi u ovom filmu, izvanredno usađeno kroz ne samo fantastičnu Cameronovu orkestraciju možda najboljih sekvenci rata i borbe već su te sekvence nošene kroz priču i likove koje osjećamo.

ALEGORIČNOST I SIMBOLIČNOST, SCENE I POVEZANOST

Treći aspekt kojeg bi se dotaknuo neke su stvari unutar Avatar koje sam pronašao vrijednima, a usput i dajem solucije na neke moguće “rupe” koje sun a prvu ruku primijećene. Cameron je izuzetno pažljiv slagatelj priča. Sljedeća sekcija posjeduje niz spoilera, stoga tko nije gledao film, možda je bolje da ga prvo pogleda, a onda čita dalje iako sam i gore iznad iznio neke spoilere, čisto emotivne tematike.

Avatar (utjelovljenje, manifestacija, prezentacija, embodiment) ime je koje vjerojatno nije odabrano samo radi avatara unutar filma. Čisto po logici stvari, film se jednako mogao zvati i Pandora. Ali odabrano je ime Avatar. Koliko mogu uočiti, to je i više nego alegorijski. U više od jedne razine filma riječ avatar da se primijeniti na kontekst ili situaciju. Na’Vi avatar za Jakea je utjelovljenje nove forme, manifestacija novog života. U prvoj sekciji teksta spomenuo sam kako je Avatar avatar filma posljednjih 30 godina. Avatar je istovremeno i avatar hollywoodske produkcije, a kako je jedan naslov rekao, Cameron je postavio avatara za novu generaciju. Avatar se može shvatiti i sukobu dvaju svjetova. Kao u igri Black & White, avatar čovječanstva je destrukcija i kaos prezentirani kroz aktivnu tvrtku te negativne likove, a avatar Pandore je konstrukcija i harmonija prezentirana čitavim planetom. Igra s riječi “avatar” seže daleko van okvira “loše priče.”

Jedan od najvažnijih elemenata u filmu je zasigurno “buđenje.” Tijekom filma, više od deset puta netko nekome kaže, ili prokomentira, “da se mora probuditi.” Iz raznih perspektiva, najviše puta to se odnosi na Jakea. Jako mi se usjekao odnos prvog interijernog i zadnjeg eksterijernog kadra. U prvom takvom kadru Jake se budi – ali vidimo jedno oko – ljudsko - otvoreno. U zadnjem kadru, kada se Jake probudi – vidimo dva oka – Na’Vi oka. Dodan je i popratni komentar “You don’t dream in cryo,” a tako se zove i prva pjesma na albumu. Istovremeno, dvije različite strane govore Jakeu da se probudi. Vjerojatno najznačajnija je ona posprdna i vrlo jednostavna Colonela: “Wake up, Jake. You are not one of them.”, dok istovremeno kažu “cured of insanity.” “Probudi se” ovdje je jasan apel našem čovječanstvu. Ako Avatar već postigne takav nadajući enormni uspjeh u svijetu – volio bih da od toga, osim novaca, ima neke mislilačke, duhovne koristi, pogotovo među nama, “običnim” ljudima jer apel na nikog drugog niti ne ide. No osim apela gledatelju, “probudi se” ovdje je vezano za Jakeov karakter sam. Jasno je da Jake ima problema sam sa sobom – izgubio je brata, noge su mu paralizirane, nije više marinac, nema budućnosti i nema svoje mjesto u svijetu. S druge strane, kroz film naučimo da je zapravo veseo, zaigran i hrabar mladić, te iako nije previše izučen, zapravo nije budala. Projekt Avatar pruža mu mogućnost biti nešto drugo. Međutim, počinje se događati transformacija. Kroz oči svog avatara Jake počinje spoznavati drugu stranu svijeta, čistu stranu svijeta, onu stranu gdje on dobiva svoje mjesto. Svijet avatara zapravo je toliko dobar i čist da mu se dosadašnji život čovjeka čini noćnom morom. Iz izgubljenog mladića postaje osoba s mjestom u svijetu, iz nesigurne osobe – osoba sa stavom i pokajanjem. Iz nekog tko odgovara naređenima postaje sam vođa. Jake odbacuje teški oklop čovječanstva i preuzima budućnost Na’Vija. On prestaje osjećati ograničenost čovjeka i zaista uvjerljivo na ekranu postaje Na’Vi, zapravo, toliko da zaboravimo da on jest čovjek, a kada se i sjetimo da jest čovjek, poželimo da se vrati u avatara. Rodio se kao čovjek, ali umrijet će kao nešto posve drugo, zaboravlja u svom bijesu da uopće jest čovjek (bio), a istovremeno, u kratkom perioud, i ljudi i Na’Vi nazivaju ga izdajicom. “How does it feel to betray your own people?” pita ga Colonel. Sam, glumac, svu težinu svojih grešaka odlično nosi kroz glumu, a sve počinje zaista izvrsnom sekvencom ustajanja na noge…Svakako, njegova simbolička transformacija ključna je po svakom pitanju filma.

Pandorina otvorena fantastičnost prosvjetljuje. U prijašnjem dijelu teksta spomenuo sam kako ljudi “ne vide.” Taj aspekt nemogućnosti vidjeti zamislio sam gledajući film, da bi se potom ispostavilo kako se Avatar doista i s tim bavi. Fantastična misao je staviti u njihov jezik “I see (into) you.” “Vidim (u tebe) te.” S obzirom kako se oni međusobno svi povezuju na razini duha, tijela i uma istovremeno, jako mi je drago što su upravo ovakvo nešto unijeli jer naprosto pokazuje kreativnost, pažnju i inteligentnost. U nas, to je ekvivalent nečega iznad našeg moćnog “Volim te.” “Vidim u tebe” u Avataru je izraženo toliko iskreno i jasno, da bi u nas to značilo tek s “volim te i znam te i vidim te i osjetim te i jesam ti.” Slijedeći uzorak iskazivanja modela pojava u filmu (ne ova lijepa žena, nego ovo lijepo sve), i ovaj nadrealni odnos izražen je jednakom metodom. “Vidim u tebe” je ono, to, jedino pravo. Stvar u filmu postaje jasna, sve do posljednje, po meni jedne od najljepših scena ikada, kada ne postane samo jasna, nego prosvjetljujuća. Susret Neytiri i pravog Jakea. Osim što je scena nabijena emocijama, a sama tehnička strana (animacija) brutalno dobra, kao i u nizu drugih scena u Avataru, nešto u njoj je jednostavno transcendentno, onostrano, ma koliko kratka bila (kao i druge takve scene). Da li je to savršenost umjetnosti snimanja ili nešto drugo, ne znam. “I see you” u njoj dobiva svoj smisao, ali i jedan drugi element ovdje dobiva svoju završnu formu. Neytiri pri prvom susretu govori Jakeu da je dijete, da je beba. Kasnije u jednom momentu Jake to kaže Grace (Weaver). U toj posljednoj sceni susreta, Neytiri podiže malenog Jakea i drži ga u rukama kao dijete, bespomoćnog. Iskreno, rekao bih da je svaki komentar suvišan, ali ukoliko nekome promiče, kroz ovaj predivan kadar pokazuje se koliko je čovječanstvo, odnosno čovjek, malen, bespomoćan prema drugima i sebi te zapravo – neuk i izgubljen stranputicom od prirode. Ne razumije – poput bebe.

Film je sam po sebi prepun predivnih kadrova, što poetskih, što čisto hrane za oči. Osim gorespomenutog, po meni je uvjerljivo najljepša, poetska, fatalna scena kratka, kratka scena borbe, kada Neytiri na tlu dolazi, te se okrene i umorno, tužno gleda kako projektili bacaju konje u zrak. U njih nekoliko, u jednoj sceni konji u slow-motionu trče i istovremeno gore. U Cameronovom filmu Terminator 2, u uvodnoj špici zapaljen je vrtuljak s konjima. To mu se vrlo vjerojatno učinilo mističnim, zbog čega je sličan motiv iskoristio i ovdje, no za razliku od Terminatora, gdje taj kadar vjerojatno potiče asocijacije na djecu i izgubljenu budućnost, ovdje je on koliko kratak, toliko moćan. Živo, prekrasno biće nošeno samim sobom bježi od sudbine i istovremeno izgara pred razornošću druge rase. Nošeno osnovnim životnim impulsom bježi zapaljena.

Jedna od stvari koja nije sjela nekim gledateljima je činjenica da se planet (usput, fenomenalno i zaista inspirativno riješenje) pokrenuo tek kad je Jake zamolio Eywu za pomoć. Sredinom filma Neytiri kaže kako se Eywi mole, a ona tek neke molbe usliši. Na kraju filma kaže kako Eywa ne bira strane, već uređuje balans. Sasvim je moguće da sve molitve, pa i ova Jakeova, zapravo slučajne, zbog intuitivne povezanosti svih sa svima, međutim, ako nisu, tada jedina logika koja bi vrijedila u “odlučivanju” koja molitva će biti uslišena može biti samo ona koja je potpuno iskrena u svojem sadržaju i odgovara uspostavljanju reda. Jakeova je bila upravo takva, stoga za razliku od mnogih scena gdje glavni lik mora utjecati na neku prekretnicu, ova ovdje ima malo više šarma od samog “scenskog klišeja.” Važno je i primijetiti kako se Jake obraća Eywi - govoreći o Zemlji - da tamo više nema zelenila, da su uništili svoju majku. "They destroyed their Mother." i sada će i ovaj planet. Tu, barem privremeno, se i potpuno briše Jake kao čovjek.

Neki su zaključili da je onakav napad Colonela bio besmislen i strateški loš. Ako možemo ikako vjerovati strateškim simulacijama, ona forma u kojoj su došli tamo je jedina dobra forma. Da su bili slučajno razdvojeni u više grupa, bilo bi ih višestruko lakše razbiti i međusobno bi teže komunicirali. Navođenja im nisu radila, pa su i morali raketirati “od oka.” Morali su biti na niskoj altitudi kako ne bi promašili metu, a na kraju krajeva – da se planet nije pomaknuo – njihov uranjeni napad uspio bi i Na’Vi bi izgubili rat.

Bilo je pitanje zašto su uopće to sve s avatarom morali izvoditi i zašto odmah nisu rekli što hoće. Kopiram svoj tekst na engleskom kojeg sam iznio po tom pitanju:

“They can't approach the Na'Vi and Na'Vi refuses to interact. They also don't know for sure what's going on with "the Dreamers", because Tsutey mentions "a demon inside body." We don't really know what the human company is about, but obviously it has three sectors, the resource economy, military and science projects, which also earn money. The idea of the company was to enforce human civilization so that they can have it the easier way. In this logic, they would probably first assimilate Na'Vi, and then enforce human methods upon them, furthermore making them slaves of our own civilization. Onward, mercenaries and the military equipment cost, and nuking out the planet just like that does not really serve the point. However, that is the last choice if necessary, and even Colonel, while preparing his men, presents the problem as if the Na'Vi are the initiators, not them. Moreover, their presence and communication did not happen a month ago, but over 3 years, and Jake was supposed to be active in this project for 6. Correct me if I'm wrong. If they just came and said "Move away or we'll destroy you," not only was that not the idea of the company, but also would not make Na'Vi adapt at all. The thingy gets a little bit more complex when Jake appears, because Tim was supposed to have his Avatar for research and was, just like Norm, loyal to the research team, unlike Jake, who was a marine, and who shows loyalty to Colonel by sheer logic of being in the right place (but not completely sure after the experience). It is only in the movie, not before, when Colonel and the company decide to "speed up" the process, already tired of it. They could have made the movie happen in longer period, but what's the point? To show that there was a series of events before these happened? The critical moment happens with arriving Jake, and so the story of the movie rolls on right there, when things change. Colonel, who has issues of his own, is sick and tired of Na'Vi, and cunningly prepares ground to provoke early attack on the Na'Vi and get his mission completed. Also, bear in mind that not even Grace could approach Na’Vi and it only everything began with Jake, who was touched by their Entity and accepted by Na'Vi, especially for being a warrior, like them. With the new course of actions, they came up with the idea of spying them to reduce casualties and learn where exactly to hit, while at the same time was given opportunity to research and eventually get it through diplomacy (although Colonel did mention that it will come to war and that they can be sure in it. He just had it planned, like all the totalitarian warlords)..”

Da…fantastičan film.
Of Which 2 had spoken of Few Who Know ~